Danas pričamo o:
- Jesu li Supertalent videi stvarno krivi za odumiranje moždanih stanica?
- Zašto čak i najpametniji ljudi ne mogu odoljeti kliku na “šokantne” naslove?
- 4 psihološka trika zbog kojih klikamo, čak i kad znamo da je nas naslov ničemu ne vodi.
- Kako nas digitalni algoritmi namjerno pretvaraju u ovisnika… o klikovima.
- Kako prepoznati clickbait u 5 sekundi i svejedno kliknuti na njega s vremena na vrijeme.
Zašto klikamo na clickbait?
Priznajem, imam faze kada satima gledam Supertalent kompilacije. Već sam vidjela toliko starih i popularnih videa da ih znam napamet, ali svejedno im se uvijek vraćam. Nostalgija? Možda.
I tako ležim ja u krevetu… laptop u krilu… skrolam u nedogled… osjećam kako mi odumiru moždane vijuge… i naletim na ovo:
“Koja je to audicija?” prođe mi kroz glavu. “Jesam je već pogledala u jednoj od 45 kompilacija koje gledam zadnja 4 sata?” zapitam se. “Ma sigurno nisam, pa žiri se očigledno izbezumio od šokantne audicije, a nijedan takav video nisam pogledala do sada.” I s tom misli kliknem na video.
Što dobijem? Tip koji guta mačeve.
Ok, priznajem, to je impresivno. Ali šokantno? Teško. Čak pomalo razočaravajuće jer naslov obećava više. Što sam očekivala? Pojma nemam, ali obzirom na SHOCKING naslov očekivala sam da ću biti izuvena iz cipela. A ostala sam i s cipelama, i s već poznatim videom na ekranu, i s izgubljenih 5 minuta i 12 sekundi.
I to me natjera da se zapitam:
Zašto klikamo na ovakve naslove, iako znamo da nas često razočaraju?
Jer nas na to tjera evolucija o kojoj niste znali.
Clickbait postoji stoljećima – nije samo digitalni fenomen
Velik broj ljudi misli da je clickbait proizvod digitalnog doba. E pa nije. Njegovi su korijeni vidljivi u senzacionalističkom novinarstvu 19. stoljeća, koje u narodu još zovemo i “žuta štampa”. Ili “svaki članak o Kardashiansicama — IKAD”.
Iako tada nisu postojali celebritiji (barem ne u smislu u kojem ih danas poznajemo), naslovi su svejedno vrištali o lokalnim skandalima i dramama kako bi prodali novine. I dobro im je išlo.
Toliko dobro da se malo toga promijenilo u 200 godina. Jer iako je medij drugačiji, cilj je isti.
Clickbait je strateški osmišljen kako bi nas natjerao da kliknemo. Kako kaže i Kate Scott (2021.) — svi linkovi su dizajnirani da na njih kliknemo. Ali clickbait linkovima je to jedina svrha.
On se oslanja na dvije stvari koje su nam svima zajedničke: ograničenu pažnju i želju za znanjem. U svijetu u kojem je prosječna pažnja smanjena na svega 8 sekundi (Microsoft, 2015.), clickbait ima samo trenutak da nas privuče. I često uspijeva.
A uspijeva jer ima 3 dimenzije.
3 psihološke dimenzije clickbaita
Alain Samson (2024.) kaže da našu podložnost clickbaitu možemo gledati kroz 3 dimenzije: kognitivna, emotivna i iskustvena.
1. Kognitivna dimenzija: Znatiželja nas vodi do klika
Prema njemu, kognitivna dimenzija je ona koja uključuje našu znatiželju. Bez obzira na to koju definiciju znatiželje uzmemo, jedno je sigurno — svi smo znatiželjni. Bilo intrizično ili ekstrinzično, jednostavno želimo nešto znati. I što smo znatiželjniji, to smo podložniji klikati na clickbait.
2. Emocionalna dimenzija: Impulzivnost bez razmišljanja
Emocionalna dimenzija uključuje samokontrolu i impulzivnost. Recimo, kada nešto kupujemo, imamo automatsko zadovoljstvo s onime što je sada naše. To smo kupili u trenutku impulzivnosti. Klikanje je u jednu ruku slično tome. U trenutku impulzivnosti najčešće klikamo jer nemamo drugih misli koje nas preokupiraju ili jednostavno ne razmišljamo o onome što radimo. I onda… klik!
3. Iskustvena dimenzija: Potraga za novim informacijama
Zadnja dimenzija je iskustvena, a ona uključuje otvorenost ka novim iskustvima i traženje novih i kompleksnih iskustava. Pa što više tražimo nešto novo i ganjamo znanje, veće su šanse da ćemo kliknuti na clickbait — čisto jer je naša potreba za utaživanjem tog znanja veća od toga da će nam informacija koju dobijemo možda biti beskorisna.
I zanimljivo, studije pokazuju da su neke od ovih dimenzija vezane s visokom inteligencijom, što znači da pametni padaju na clickbait.
Dakle, nije stvar u pameti, nego u psihološkim trikovima koji nas sve hvataju.
Kako prepoznati clickbait u 5 sekundi?
Postoji 4 načina kako odmah možete shvatiti da gledate u clickbait. (Disclaimer: čak i ako znate da gledate u clickbait, ne znači da nećete kliknuti. Naša je znatiželja često jača i od zdravog razuma.)
- Imaju naslove gdje vam je malo toga jasno: Koriste djelomične informacije i/ili intrigu kako bi nam potaknuli znatiželju.
- Udaraju gdje boli: Naglašavaju šok, iznenađenje ili strah.
- Pišu kao uzbuđena tinejđerka: Koriste puno jakih riječi i superlativa poput “nevjerojatno”, “šokantno” ili “najbolje ikad”.
- Sve listaju i numeriraju: „10 razloga zašto…“ ili „5 tajni koje niste znali“.
Na ove načine se clickbait igra s našim očekivanjima, ali često ih iznevjeri. Ipak… ima nešto što ga čini neodoljivim. A odgovor leži u našoj psihologiji.
3 psihološka trika zbog kojih ne možemo odoljeti clickbaitu
1. Curiosity Gap: Naš mozak mrzi neodgovorena pitanja
Curiosity Gap, ili praznina znanja, ključna je za razumijevanje clickbaita. Teorija Georga Loewensteina (1994.) objašnjava kako ljudi osjećaju neugodu kad se suoče s informacijskim “rupama.” Klikanjem na naslov koji obećava odgovor na neodgovoreno pitanje, pokušavamo popuniti tu rupu.
Primjer:
Ovaj naslov stvara frustraciju jer nudi samo dio informacije. Naš mozak osjeća potrebu da sazna ostatak. Iako mi informacija o zaradi Mariah Carey ne znači ništa u životu, zato što sam pročitala ovaj naslov sad jednostavno moram znati koliko joj para kapne na račun svakog Božića.
2. Emocionalni okidači: Strah, iznenađenje i šok kao mamci
Kao što smo rekli, clickbait često cilja na naše emocije. Na primjer, ovaj naslov…
..izaziva strah (“horiffying”) i iznenađenje (“shocking”). Samim time koristi našu evolucijsku potrebu za preživljavanjem (fight or flight) i znanjem o okolini. Na takav se način spremamo na informacije koje ćemo saznati.
3. Dopamin — kako nas tjera da klikamo?
Klikanje na intrigantni naslov aktivira dopamin, kemijsku tvar u mozgu koja stvara osjećaj zadovoljstva. Bez obzira na to kakva informacija bila, lučenje dopamina zadovoljava se onog trenutka kada napravimo što smo naumili. Ovaj trenutni „hit“ dopamina postaje navika. Čak i kad sadržaj razočara, samim time što smo kliknuli smo nagrađeni. Zeznuto.
Clickbait ili legitimna znatiželja? Ovako možeš prepoznati razliku:
Je li svaka intrigantna rečenica clickbait?
Nije. Jedan od najvažnijih aspekata jest razlikovanje legitimne znatiželje od manipulativnog clickbaita. Da bismo to bolje razumjeli, evo 2 primjera naslova koji nisu clickbaitasti:
HOW TO WIN FRIENDS AND INFLUENCE PEOPLE (Dale Carnegie)
Naslov ovog self-help klasika privlači jer obećava vrijednost: praktične savjete za stvaranje prijatelja. A ljudi su društvena bića, tako da im je ova tema bliska srcu. Naslov možda i je intrigantan, ali daje upravo ono o čemu priča. Dobre savjete. Probaj pročitati ovu knjigu bez da izvučeš barem jednu pametnu iz teksta.
WHAT IS IT LIKE TO BE A BAT (Thomas Nagel)
Ovaj naslov zvuči skoro kao da je napisan za YouTube — neobičan, paradoksalan i upada u oči. Lako bi ga bilo zamijeniti za clickbait: “Nećete vjerovati kako je biti šišmiš!”
Ali zapravo je riječ o jednoj od najutjecajnijih filozofskih rasprava 20. stoljeća. Članak analizira zašto nikada ne možemo u potpunosti razumjeti tuđe subjektivno iskustvo. Naslov je intrigantan, ali članak ispunjava obećanje postavljeno u naslovu.
Zašto to nisu clickbait naslovi?
Jer iako su intrigantni i obećavaju nešto — obećavaju konkretno i isporučuju to.
Clickbait, s druge strane, često privlači pažnju praznim obećanjima, ali bez istinske namjere da nam zadovolji potrebe. Nešto kao toksična veza. Ili Kardashiansice.
Recimo da ove gore naslove napravimo u clickbait. Prvi bi bio vezan za to kako Dale Carnegie ima previše prijatelja i zapravo nema pojma kako pridobiti nove prijatelje, jer njemu oni sami dolaze.
A What Is It Like to Be a Bat bi u clickbait verziji vjerojatno tvrdio da su znanstvenici otkrili tajni šišmišji jezik koji će ti promijeniti život — i onda bi ti servirao generičke rečenice o sonarima.
Eto, to bi bili kad bi bili clickbait.
Clickbait: Kako nas manipulacija naslovima čini nepovjerljivima?
Clickbait nosi svoje posljedice.
Ništa više nikome ne vjerujemo.
Što clickbait radi našoj percepciji?
Zamisli da imaš kolegu s posla koji svaki drugi tjedan dolazi s novim tračem.
Kaže “E nećeš vjerovati što mi je Mislav danas rekao!” I onda kad ti poškaklja znatiželju ti pitaš “O moj Bože! Što?!”
On ti kaže “Rekao mi je da se majka ženine strine rastaje!”
Ne bi ti bilo baš zabavno, zar ne? Realno, ni ne poznaješ te ljude. I iako ti je u suštini rekao istinitu izjavu obzirom na ono što je tvrdio, svejedno bi jačina njegovih riječi izgubila na kredibilitetu. Isto je i sa clickbaitom. Kada mediji konstantno koriste manipulativne taktike, mi kao publika postajemo skeptični.
Pojma nemamo jesu li informacije stvarne ili lažne.
Studije pokazuju da se senzacionalni i lažni naslovi šire brže od točnih informacija (Wardle i Derakshan, 2017.). Vjerojatno je tako jer ljudi često podijele članak bez da ga i pročitaju, samo na temelju naslova (ja sam to napravila više puta nego što sam spremna priznati).
To može imati ozbiljne posljedice, od političke polarizacije do širenja opasnih mitova i razlika u društvu. Prijedlog riješenja ovog problema ima ekipa Growth Designa (https://growth.design/case-studies/facebook-misinformation), koji sugeriraju Facebooku da pri djeljenju svakog članka imaju pop-up gdje navode osobu da pročita članak prije nego šyo ga podijeli, kako bi se smanjila dezinformiranost.
Doduše, novi rasplet okolnosti je Facebookov šah mat, gdje Facebook od 2025. u Americi isključuje fact checking (provjeru istinitosti informacija). (The Guardian, 2025.) E Bože! Nikad na zelenu granu.
Pažnja nam je za k….
Clickbait pridonosi kulturi brzog čitanja i površnog informiranja. I još u vrijeme kada je shortform content sve popularniji, kapacitet ljudske pažnje drastično opada.
Umjesto dubokog razmišljanja, potiče nas da skrolamo kroz sadržaj tražeći trenutnu gratifikaciju. Hit dopamina. I da nam svima odumiru moždane stanice dok gledamo kompilacije Supertalenta.
Kako prepoznati i izbjeći clickbait?
1. Ako čitaš clickbait
- Razmišljaj kritički: Prije nego što klikneš, zapitaj se: nudi li mi naslov nešto konkretno? Što mogu očekivati od njega?
- Provjeri izvore: Pouzdani izvori manje su skloni korištenju clickbaita. A ne bi škodilo ni da se upoznaš s izvorima koji su poznati po clickbaitu (hint: rimuju se sa nuzzbeed).
2. Ako pišeš clickbait
- Fokusiraj se na kvalitetu: Piši naslove koji intrigiraju SAMO AKO im sadržaj nije manipulativan (ili nepovezan s naslovom).
- Uči od najboljih: Vodi se uzorima kao što su BBC i Al Jazeera. S njima vidiš da kvaliteta može privući publiku i bez senzacionalizma.
3. Šira odgovornost društva
Svi smo mi dio nekakvog društva. I kao takvi odgovorni smo za ono što se u njemu događa. Tehnološkim opismenjavanjem i poticanjem kritičkog razmišljanja možemo lakše razbiti ovaj začarani krug.
Kako koristiti znatiželju pametnije?
Nije sve tako crno i ne moramo isključiti znatiželju.
Samo je moramo bolje koristiti.
Svi smo žrtve vlastitih slabosti – znatiželje, impulzivnosti i onog dopaminskog uzbuđenja kad saznamo nešto novo. Da bismo se oslobodili privlačnosti znatiželje, moramo biti svjesni vlastitih navika i odabrati sadržaj na temelju logike.
Ali ključ nije u potpunom izbjegavanju (jer budimo realni, nitko nije imun na “Ovo MORATE vidjeti!”), nego u tome da svjesno biramo sadržaj koji vrijedi našeg vremena.
Zato sljedeći put kad vidiš naslov koji vrišti “Nećete vjerovati što se dogodilo!” sjeti se: najčešće se nećeš stvarno ni šokirati, ni nasmijati, ni prosvijetliti.
Evo, ja se prva moram sjetiti da me neki Supertalent video neće stvarno šokirati, nego će biti samo još jedno dijete s tužnom pričom koje pjeva Defying gravity.
P.S. Znaš li da čak i Biblija može biti clickbaitasta? Vidi: https://babylonbee.com/news/8-bible-stories-as-youtube-clickbait-videos
Izvori
- Carnegie, D. (1936). How to Win Friends and Influence People. New York: Simon & Schuster.
- Loewenstein, G. (1994). The Psychology of Curiosity: A Review and Reinterpretation. Psychological Bulletin, 116(1), 75-98.
- Microsoft (2015). Attention Spans Research Report.
- Scott, K., 2021. You won’t believe what’s in this paper! Clickbait, relevance and the curiosity gap. Journal of pragmatics, 175, pp.53-66.
- Samson, A, 2024. The Shocking Truth About Clickbait, Psychology Today https://www.psychologytoday.com/intl/blog/consumed/202406/the-shocking-truth-about-clickbait
- Wardle, C., & Derakhshan, H. (2017). Information Disorder: Toward an Interdisciplinary Framework for Research and Policy Making. Council of Europe.
- https://growth.design/case-studies/facebook-misinformation
- Booth, R. (2025). Meta to get rid of factcheckers and recommend more political content. The Guardian https://www.theguardian.com/technology/2025/jan/07/meta-facebook-instagram-threads-mark-zuckerberg-remove-fact-checkers-recommend-political-content
